August Šenoa i Milka Trnina

Augusta Šenou znamo kao plodnoga hrvatskog književnika i dugogodišnjeg urednika Vijenca, lista koji 2019. godine slavi svojih sto pedeset ljeta. U tom je listu sam ispisao mnoge stranice, pogotovo ako nije bilo drugih da to učine. Pisao je doslovno o svakoj temi zanimljivoj ili korisnoj hrvatskom građanstvu, pa je tako pratio i zagrebački glazbeni život. Upravo ga jedna takva crtica povezuje s glasovitom opernom pjevačicom Milkom Trninom (1863–1941) dok još nije bila svjetski poznata, a baš je zahvaljujući njegovu zagovoru i nagovoru to postala. Šenoa je uvjerio svojega kolegu po peru i suradnika Vijenca Janka Jurkovića (Milkina ujaka i skrbnika) da djevojka nastavi glazbeno školovanje, i to kod tada najboljega pjevačkog pedagoga u Beču, Josepha Gänsbachera. Kako je do toga došlo? U Narodnom zemaljskom kazalištu priređen je 10. studenog 1879. dobrotvorni koncert za pomoć pogorjelcima u Sarajevu, na kojem je nastupila i tada šesnaestogodišnja Milka Trnina, jedna od učenica Ide Wimberger. Šenoa je bio oduševljen i njezinim glasom i pjevačkim umijećem, pa je Jurkoviću stavio na dušu djevojčino daljnje školovanje. Jer, kako piše Šenoa u Vijencu od 15. studenog 1879, svjestan stanja u kojem je tada bila reproduktivna umjetnost u Hrvatskoj: „Mi velimo i opet da nećemo imati stalne hrvatske opere, dok nebudemo imali domaćih pjevača i pjevačica.“ Jurković (1827–1889) i njegova žena Laura (1842–1925), Milkina prijateljica i pratilja do svoje smrti (Milka ju je zvala Tetica), zdušno su poduprli svoju mladu rođakinju, koja je za tri godine diplomirala na Bečkom konzervatoriju 1883. s najvišim ocjenama i pohvalama.

Debitirala u Zagrebu u Narodnom zemaljskom kazalištu 11. travnja 1882. kao Amelija u Verdijevu Krabuljnom plesu, onomad se zvao Čuvidski ples (čuvida, od tal. ciovetta, maska, krinka, krabulja, obrazina, lažan izgled). U međuvremenu je Šenoa 1881. umro, Milka je čekala stalan angažman u Zagrebu, no nije ga dočekala. Ipak, upravo je Šenoa dao poticaj za njezinu sjajnu pjevačku karijeru. Postala je jedna od najboljih opernih pjevačica svojega vremena (a skladatelj Giacomo Puccini nazvao ju je svojom najboljom Toscom).

Glasovita operna pjevačica Milka Trnina  / Izvor LZMK

Spomenuti dobrotvorni koncert bio je priređen zbog velikoga požara u Sarajevu, koji je izbio u noći 8. kolovoza 1879. i uništio dobar dio staroga grada. Trgovac Schwartz, petljajući nešto sa špiritom i svijećom, nehotice je zapalio kuću, a požar se, nošen tzv. vjetrom bakljašem (puše s istoka u zapusima od četiri minute), proširio toliko da su izgorjele 304 kuće, 434 dućana, a bilo je i ljudskih žrtava (tri vojnika). Kada je Berlinskim kongresom 1878. Bosna i Hercegovina postala dio Austro-Ugarske, vlasti u Beču osjećale su moralnu obvezu pomoći unesrećenima. Požar je izbio u Latinluku (dio grada od Gazi-Husrevbegova bezistana / Tašlihana i Latinske ćuprije, s koje je kasnije izvršen i atentat na Ferdinanda Habsburškog), zahvatio dobar dio Baščaršije sve do današnje Strossmayerove ulice, gorjelo je sve do sutrašnjeg dana, a u narodu je ostao zapamćen kao Velika jangija (tur. yangin, požar, vatra što sruši sve pred sobom, ali jangin znači i lola, bekrija, jer se smatra da je i on vatren, strastven). Sarajevo je gorjelo više puta, no taj je požar bio najgori.

Kako je požar izbio tek godinu dana nakon ulaska austrijske vojske u grad, mislilo se da ga je podmetnula vojska ili tko od domaćih nezadovoljnika, no požar je ipak bio izazvan nepažnjom, a ne sabotažom. Kad je vatra već progutala velik dio staroga grada, Austrija je u tom prostoru htjela intervenirati i graditeljski, pa je nastojala opožareno područje što prije izgraditi, ali tako da grad bude spoj istočnjačkih i zapadnjačkih graditeljskih oznaka. Grad se modernizirao i prilagodio zapadnjačkom stilu, pa je nastala današnja mješavina osmanlijskoga trgovačkog grada i zapadnjačke arhitekture. Uveden je tramvaj, podignuta katedrala Srca Isusova, Zemaljski muzej, pivovara, gradska vijećnica, pošta, tržnica, kazalište, a kako su u pomoć Sarajlijama bile hitno uključene sve zemlje Austro-Ugarske, i hrvatski je ban Ivan Mažuranić zapovjedio da se u Hrvatskoj i Slavoniji skupljaju milodari za pomoć pogorjelcima, jer je šteta bila enormna: oko 20 milijuna forinti, a usporedbe radi, prvi civilni budžet Zemaljske vlade u BiH iz 1880. iznosio je oko 7 milijuna forinti. Odazvale su se i ustanove i pojedinci (npr. Prva hrvatska štedionica, a i sam ban), pa je tom prilikom priređen i spomenuti koncert. U cijeloj priči nije nevažna ni pozicija biskupa Josipa Jurja Strossmayera, jer je on već u svojem naslovu imao titulu biskupa đakovačkoga, srijemskoga i bosanskoga, pa je i on osjećao moralnu obvezu pomoći poharanom gradu, ali i prokrčiti Austriji put na slavenskom jugu šireći njezinu utjecajnu sferu („Svi Slaveni (južni) ujedinjeni pod Habsburgovcima i pod papom“).

Znamo da se jedan slap na Plitvičkim jezerima zove po Milki Trnini. No manje znamo kako je do toga došlo. Naime, Trnina je 1906. otpjevala u Münchenu svoju zadnju Sieglindu u Wagnerovim Walkürama i nakon te predstave rekla jednostavno dosta. Dugo joj je zadavao muke nervus facialis, prikrivala je to okrećući publici samo zdravu stranu lica, no počeo je trpjeti i glas, pa se odlučila povući. Sav je prihod s te svoje oproštajne predstave namijenila Društvu za poljepšavanje Plitvičkih jezera, pa je bio i red da joj se Društvo na taj način odužilo. Iste godine kad je prestala nastupati rođena je u Zagrebu Zinka Kunc, velika hrvatska sopranistica, i ona povezana s Milkom Trninom. Bila je Milkina učenica, a povezuje ih i mjesto velikih uspjeha; i učiteljica i učenica pjevale su u njujorškom Metropolitanu, čak je stara operna zgrada na Broadwayu i zatvorena nastupom Zinke Kunc i Richarda Tuckera (u operi Andre Chénier Umberta Giordana).

Za kraj još jedno malo objašnjenje. Zašto se kardinalu Vinku Puljiću obraćamo kao nadbiskupu vrhbosanskom? Zato što je Vrhbosna bio stari hrvatski naziv za Sarajevo, a on je sarajevski nadbiskup.